Ivica Vanja Rorić

 

 

DJEČAK GRLI SVIJET

(Izbor iz poezije)

 

 

Roditeljima Anti i Ivi

 

 

 

 

 

 

PROLJETNA ČUDESA

 

 

 

CVJETNI KALENDAR

 

Januar

 

Vazdan na vrbe, hrastove, jele...

padaju s neba peruške bijele.

Ko li to, mama, gore s nebesa

toliko perje na zemlju stresa?

 

Februar

 

Gle! procvjetala prozorska stakla:

zima ih čarobnim štapićem takla.

Priđi, zažmuri, oslušni malo...

K'o da je nešto zamirisalo?

 

Mart

 

Da li je san, da li je java:

eno jednog kaćuna plava!

Jedan jedini, krhki cvijet –

a koliko je ljepši svijet!

 

April

 

Stojim i slušam... a cvjetna zvonca

zvone bez kraja i bez konca...

Osjećam, slušajuć' pčelinji let,

k'o da sam i sâm pomalo cvijet...

 

Maj

 

Od početka do kraja svijeta:

sve cvijet do cvijeta, cvijet do cvijeta!

Ko da se tuži, ko da se vajka:

život je, najzad, postao bajka!

 

Jun

 

Plavo, bijelo, žuto,

poljem razasuto.

Ivančice nose

minđuše od rose!

 

Jul

 

Lete cvjetne čeze,

u njima princeze:

svakom koga sretnu,

cvijet u kosu metnu!

 

Avgust

 

Stala pčela, pa gleda:

puni cvjetovi meda!

Kako god izračuna –

biće košnica puna!

 

Septembar

 

Sunce se hladi, hladi.

I šta da cvijeće radi?

Još je nalik na dűgu,

al' miriše na tugu.

 

Oktobar

 

...I nema cvijeća – al' mirišu

i tihano se njišu

dunje ranke, dunje ranke

kruške karamanke.

 

Novembar

 

Tek jedan cvijetak samo

ostade... al' u vazi.

Da ne bi bio tužan,

neki put ga pomazi.

 

Decembar

 

Zima – k'o zima: kad bura grune,

s neba se bijele latice krune:

trese ih vjetar bijesno, sve bješnje,

sa neke divne nebeske trešnje...

 

 

 

JEDAN CVIJET, DVA CVIJETA

 

Jutros je u pet

došao na svijet

jedan mali cvijet

sa latica pet.

 

Rodio se cvijet –

sad je ljepši svijet!

 

Odmah drugog dana

došlo ih je pet,

a već trećeg dana

pedeset i pet!

 

Za pedeset pet

sad je ljepši svijet!

 

Niče cvijet po cvijet –

preplaviće svijet!

 

 

 

HAJDE DA TRAŽIMO PROLJEĆE

 

Je li proljeće

zeleni vitez

što se iz bajke

vraća u javu –

ili je to

topli dah neba

i pramen vjetra

u rukavu?

 

Čuj kako pljušti

vodopad sunca

u dnu šumarka

u tajni vir

i kako zvone

visibabe

i mrav bubnja

u prazan žir!

 

Daj ruku, pa da

kao dva cvrčka

odlutamo

negdje bez veze –

da tražimo

proljeće što se

ljulja k'o zvono

na vrhu breze!

 

 

 

ČAROLIJA

 

Iza leđa

jednog druma

izviruje

jedna šuma.

 

Iz te šume

viri žbun,

a iz žbuna

ševin kljun.

 

A iz kljuna,

k'o iz česme

i dan i noć

teku pjesme!

 

 

 

JA SAM SVITAC, SVITAC, SVITAC

 

Ja sam svitac,

svitac,

svitac,

zvjezdica sam bio ja,

u mom srcu,

u mom srcu

svjetiljčica tajna sja.

 

Ja sam svitac,

svitac,

svitac,

srce mi je – žuti cvijet,

ja po svu noć gorim,

gorim,

gorim,

zapaliću cijeli svijet!

 

Ja sam svitac,

svitac,

svitac

ali tajnu neću kriti:

ja sam svitac,

svitac,

svitac,

al' ću opet zvijezda biti!

 

 

 

MJESEČEVA MAJKA

 

Od srijede do petka,

od petka do srijede –

mjesečeva majka

zlatnu pređu prede.

 

Obnoć zlatnom žicom

košuljice veze

za dobre patuljke

i šumske princeze.

 

Čarape im šara

da ne idu bosi,

da joj ne nazebu

uveče po rosi.

 

Prede, veze, šara,

šara, veze, prede –

od srijede do petka,

od petka do srijede.

 

(Pitate – gdje živi

mjesečeva majka?

U zemlji dalekoj

što se zove Bajka).

 

 

 

PLAVI CRTAČ

 

Donio april nove tempere

pa svima šara nove džempere.

 

On još od jutros u srcu vrta

– stari znanac ptica i mravi! –

poprskan suncem sanja i crta

čudesne šare svuda po travi!

 

Crtaču plavi, dobar dan:

je li moj džemper našaran?

 

 

 

SUNCE MIJESI PITU

 

Sunce sije zlaćanim sitom

zvjezdano brašno nad zrelim žitom.

 

Sunce gleda mrave što žure

s cvjetnim čaškama na vreoce

i, zaneseni, radosno zure

u dan što sja nad seocem...

 

Jedan zec gricka zelenu vlat,

srce mu kucka k'o zlatan sat:

– Ček, ček... da zirnem malo bolje –

šta ono mrda kroz žitno polje?

 

Zirnu, i vidje: sunce u žitu

mijesi prvu, mirisnu pitu!

 

 

 

NEKA NEMOGUĆA KIŠA

 

Jednom su baš sve kapi

nekakve kiše duge

padale – ali kako? –

sve jedna iza druge!

 

Ovako:

 

jedna,

pa druga,

pa treća,

pa onda četvrta.

Zatim peta,

pa šesta,

pa sedma,

pa onda osma.

 

Itd.

 

Umjesto tri planine,

umjesto tri doline,

ta čudna kiša glupa

tek jednu travku kupa!

Otkako je tako pala,

ta ni dosad nije stala.

 

Pitaš gdje je sad ta kiša?

Ako ne znaš – pitaj miša!

 

 

 

PADA, PADA KIŠICA

 

Pada, pada kišica,

plače stara mišica:

– Nastavi li padati,

djeca će mi stradati!

 

Jao, što se smračilo,

što se naoblačilo –

cijelog dana kišiće,

skvasiće mi mišiće!

 

Ko zna kuda skitaju,

a mene ne pitaju –

sad će vazdan kisnuti,

od straha ću svisnuti!

 

Nadoći će potočić,

poplaviti otočić,

nadoći će rječica,

stradaće mi dječica...

 

Munja nebo podera,

vjetar oblak otjera,

stade plaha kišica,

nasmija se mišica:

 

– Poslije ću se ljutiti –

valja kolač mutiti;

drugi put ih lemati –

a sad pitu spremati!

 

 

 

HODA MACA PO KLAVIRU

 

Hoda maca po klaviru,

svira nježno uvertiru

u C-molu i D-duru,

da uspava miša Đuru.

 

– Hajde, Đuro, da se spava,

sad je za to zgoda prava,

ogrni se snom do peta,

ne da tebe tvoja teta.

 

Spavaj, Đuro, blago meni,

pa će teta da te ženi.

 

Ne da teta svoga miša,

svoga šiša-namigiša.

 

Dok izbroja samo pet –

Đurin bješe čitav svijet...

 

Maca skoči sa klavira –

svršena je uvertira...

Sad će lijepo, u H-duru,

da pojede jadnog Đuru.

 

Ali hoćeš! Đuro đipi,

usput macin ručak zdipi,

pa u prvu rupu trk,

još mu viri samo brk.

 

 

 

POŠLA STAZA

 

Pošla staza u šumarak,

al' iz grma zeko skoči –

ona hop! u prvi jarak,

i tu ti se dobro smoči.

 

Pošla staza pokraj bare,

al' iz bare kreknu žaba –

đipi staza kao jare

i sve opet bješe džaba.

 

Pošla staza i u polje,

al' u polju graknu čavka

klisnu staza brže-bolje,

sve drhteći kao travka.

 

Pošla staza preko brda,

al' i tu je jadi stisli –

navrh brda vrba mrda,

ko zna šta joj ona misli!

 

Pošla, najzad, mosta,

al' pošto se vode boji –

kako stade, tako osta,

eno i sad tamo stoji.

 

 

 

NEBESKA ŠKOLJKA

 

Nebo se talasa,

sve se zlatom ljeska.

Kuda žuriš, sunce,

školjkice nebeska?

 

Ne može te stići

ni oko ni soko.

Kako li se pope

toliko visoko?

 

Hodi, nek ti bude

gnijezdo moja ruka,

nek ti moja duša

bude tajna luka.

 

Volim te u bulki,

u pšeničnom klasu...

ali ponajviše

u ševinom glasu!

 

 

 

PROLJETNA ČUDESA

 

Proljetna se zbivaju čudesa:

glasom ševe pjevaju nebesa!

 

Pupoljcima košulje sve tješnje,

u svatove spremaju se trešnje.

 

Sjedi otac na klupi kraj puta,

al' zimskoga ne skida kaputa.

 

I majka se s njim na suncu grije,

al' joj nije toplo kao prije.

 

Dok nas mazi toplog vjetra svila –

ja osjećam da mi rastu krila...

 

 

 

 

JABLAN ČEKA KIŠU

 

Gle, mrk se oblak nad selom vije:

kiša će skoro, samo što nije.

 

Jablan se viti na vjetru prsi,

a sve ga hladni prolaze srsi,

 

pa mu tužna misao dođe:

šta ako oblak onako prođe?

 

A kad padoše kapljice prve,

on presta s vjetrom da se rve

 

i pruži nebu ručice lisne:

oh, al' će carski da se kisne!

 

Samo ti padaj, kišice sveta,

pa makar sutra bio smak svijeta!

 

Kiša ga tako divno golica,

pa sav treperi, napet k'o žica,

 

propinje se, povija, grči:

eno ga – sad će da potrči!

 

 

 

OBLAČNA PJESMA

 

Oblak se nad šumom neodlučno klati:

hm, da li da ide ili da se vrati?

 

Pošao bi rado – ali ne zna kuda.

Da se vrati... čemu, kad je isto svuda?

 

Najbolje će biti da malčice dremne.

(Na to su ti uvijek oblačine spremne!)

 

Al' eto ti sunca, beskućničke vatre,

zaleti se s neba... sad će da ga satre!

 

Pa i neki vjetar huknu s brda jače –

prepade se oblak i stade da plače!

 

Ali neka plače, to mi žao nije –

jer eno se žedna šuma naglas smije!

 

 

 

OLUJNA NOĆ

 

I to mi je neki vic:

svu noć s neba sijeva blic!

 

Pa još grmi: to kum Jure

preko neba gura bure.

 

Bježi, kume, ide kiš,

pokisnućeš kao miš!

 

 

 

PLAVI MRAV

 

U ovoj pjesmi, djeco,

stanuje jedan mrav.

Ni žut, ni crn, ni crven,

već – zamislite – plav!

 

Banuo nam je – nezvan,

k'o da je s neba pao.

Ko je? Odakle? Čiji?

To niko nije znao.

 

Kad dođe crnoj braći

pod iscvjetali trn,

oni ga otjeraše –

jer nije bio crn.

 

Kad žutoj braći stiže

(više tužan, neg' ljut) –

i tu ga otjeraše –

jer nije bio žut!

 

I tako – cijelog jutra.

I tako – cijelog dana.

Sva su mu vrata, sva srca

na svijetu zaključana.

 

Dugo je, dugo mislio

njišući se na cvijetu:

"Šta sad? Za mene, plavog,

nema mjesta na svijetu..."

 

I tad – naiđe pjesnik

(bio je suton ran)

i smisli ovu pjesmu,

da mu to bude stan!

 

 

 

BREZE IDU U SKITNJU

 

Pst, tišina, pada rosa plava,

pst, tišina, cvijeće bi da spava!

 

Iza brda mjesec kradom viri:

pst, tišina, spavaju leptiri!

 

Tiho, tiše. Osvrću se breze.

Krišom vade srebrne lepeze.

Svaka metne po zvijezdu u kosu,

pa se krenu nekuda kroz rosu!

 

Sve dok svitac ne zaspi na cvijetu,

one, bose, hodaju po svijetu.

 

Tek u zoru, polako, bez hitnje –

pst, breze se vraćaju iz skitnje!

 

 

 

 

 

 

 

DJEČAK GRLI SVIJET

 

 

 

ENO IDE BUBAMARA

 

Eno ide bubamara,

bubamara,

krila su joj puna šara,

puna šara.

 

Ej moliću,

ej moliću bubamaru

da mi dadne,

da mi dadne jednu šaru!

 

U srce ću da je metnem,

da je metnem,

blago onom koga sretnem,

koga sretnem:

 

Moja će mu,

moja će mu šara reći

koji put ga,

koji put ga vodi sreći!

 

Eno ide bubamara,

bubamara,

ona ima bezbroj šara,

lijepih šara.

 

Ej moliću,

ej moliću bubamaru –

nek svakome,

nek svakome dâ po šaru!

 

 

 

IGRA

 

ENCI MENCI

KA KAMENCI!

ENCI MENCI

POKRADENCI!

 

Meni dva

stakalca

i dva

ogledalca –

a ti sa dna

zdenca

uzmi tri

staklenca!

 

ENCI MENCI

KA KAMENCI!

ENCI MENCI

POKRADENCI!

 

Sad ću ja da uzmem

krunu od maslačka,

a ti sebi skini

dűgu sa oblačka.

 

ENCI MENCI

KA KAMENCI!

ENCI MENCI

POKRADENCI!

 

Sad ću ja da uzmem

kukicu od čička,

a tebi ću dati

krunu od različka.

 

ENCI MENCI

KA KAMENCI!

ENCI MENCI

POKRADENCI!

 

Čigra juri tigra –

svršena je igra!

 

 

 

PRIČICA O PTIČICI

 

Bila u knjizi

jedna sličica

i na sličici

jedna ptičica.

 

Pa dosadilo

i toj ptičici

da bude sama

na toj sličici.

 

Onda je dječak

uzeo kičicu

i nacrtao

još jednu ptičicu!

 

I sad u knjizi,

nasred sličice,

vazdan cvrkuću –

dvije ptičice!

 

 

 

DAJ, SUNCE, RUKU!

 

DAJ, SUNCE, RUKU!

Daj, sunce, ruku,

miluj me po kosi:

jutros ćemo bosi

trčati po rosi!

 

DAJ, VJETRE, RUKU!

Daj, vjetra, ruku,

pođimo na rijeku:

pođimo na rijeku

da tražimo zeku!

 

KAD NAĐEMO ZEKU,

PREĆI ĆEMO RIJEKU,

KAD PREĐEMO RIJEKU

PUSTIĆEMO ZEKU!

 

 

 

ŠARENA PJESMA

 

Plavo jutro,

plavo veće,

plava rijeka

plavo teče,

sad je plav

čak i mrav,

sad je plava

čak i trava.

 

Plav je svaki

plavi cvijet,

plav je, plav je –

čitav svijet!

 

Žuto sunce,

žuta značka,

žuti kauč,

žuta mačka,

žuti zec

u žuto sito

sipi žuto

žuto žito.

 

Žut je svaki

žuti cvijet,

žut je, žut je –

čitav svijet!

 

Zelen šešir

u zrikavca,

zelen šešir

u skakavca,

zelen kaput

ima drijen,

zeleniji

zimzelen.

 

Cijeli svijet je

danas zelen –

samo jelen

nije zelen!

 

U jelena oči

plave kao zora,

u jelena srce

zeleno k'o gora,

njegovog se hoda

ni bube ne plaše,

njega žuto sunce

po proplanku jaše!

 

Od toga se gaj

obuk'o u sjaj:

tiho, tiho, tiše –

pjesme nema više..

 

 

 

NA VRTULJKU

 

Vrti se, vrti vrtuljak,

na vrtuljku pjeva patuljak:

 

Hej, nebo je

kao svila,

a sad i ja

imam krila,

pa sve kružim,

kružim, kružim,

s povjetarcem

ja se družim.

 

Hej, vjetar mi

mrsi bradu,

a ja moram

na paradu:

sutra mi se

ženi brat,

ja ću biti

stari svat.

 

Vrtimo se

svi u krug,

nek je svako

svakom drug,

ne budimo

zli ni škrti,

sve je lijepo

kad se vrti!

 

Vrtuljče, vrtuljče, igro beskrajna,

staneš li – nestaće čudesna tajna:

kad se vrti sve u krug,

tad je svako svakom drug.

 

 

 

PJESMA BEZ VEZE

 

Ova je pjesma sasvim bez veze.

A zbog koga? Zbog zeke!

(Taj zeko, znate, po cijele noći

luta obalom rijeke).

 

Zec kraj rijeke? Pa to je smiješno!

To je – pričam ti priču!     

Otkad se rijeka i mjesečina

čak i zečeva tiču?

 

E, pa lijepo! Šta se tu može!

Mora da ga se tiču.

Jer taj je zeko – zaljubljen zeko,

a ne – pričam ti priču!

 

Zaljubljen zeko? A u koga?

U neku tamo... bez veze!

To nek ti kaže, to nek ti kaže...

onaj vjetar sa breze!

 

 

 

GDJE JE CENTAR SVIJETA

 

Da, na primjer, gledaš s Marsa,

iz nekakvog tajnog ugla,

vidio bi da je Zemlja –

k'o i svaka druga kugla.

 

Kad je tako – onda ovdje,

pokraj ovog malog cvijeta,

mora biti – šta mislite? –

pa naravno: centar svijeta!

 

Nizina je u nizini,

visina je u visini,

daljina je u daljini,

a cvijet lijepo – u sredini!

 

A i tamo, kraj stazice,

gdje se mrav kroz slamku šeta,

i tamo bi mog'o biti –

ko? – pa zna se: centar svijeta!

 

Nizina je u nizini,

visina je u visini,

daljina je u daljini,

a cvijet lijepo – u sredini!

 

Eto, tako. Prosto – divno!

Šta tu ima da nam smeta:

niko nije mačji kašalj,

već je svako – centar svijeta!

 

 

 

DJEČAK IDE ZA ZVIJEZDOM

 

U povratku s paše

dječak konja jaše.

 

Sa Mliječnoga Puta

pade zvijezda žuta.

 

Tad se dječak trže,

pa mu šapnu: Brže!

 

Brže, konju vrani,

vrani, nesedlani!

Tamo, gdje kraj puta

pade zvijezda žuta,

zvijezda mala, žuta,

žuta, netaknuta.

 

Brže, konju vrani,

vrani, nesedlani!

Da je gdje u travi

ne ukradu mravi,

da je žutu, bosu,

ne vode kroz rosu.

 

Da je ne opiju

rosom bijele rade,

da joj neki svitac

biser ne ukrade!...

 

Dječaku se čini:

negdje neko svira...

Da: to pjesnik cvrčak

u tamburu dira.

 

I dok tako jezde,

čude im se zvijezde.

 

 

 

PLAVI DOŠLJAK

 

Šapuću zvijezde. Već je devet.

Noć je nekako odviše plava.

Uzalud tata čeka uz krevet –

njegov dječak neće da spava.

 

– Izvinite, gospodin-tata,

al' ja sam na Vas veoma ljut.

Izvolite kod mlađeg brata,

tepali ste mu i prošli put.

 

Toga trena je u sobičak,

najtišim korakom na svijetu,

tiho, k'o kad raste različak –

ušao san u plavom kačketu!

 

Ode s njim dječak. Kud? Ko će znati!

Doći će sutra u sedam sati;

 

 

 

RAZGOVOR CVIJEĆA

 

U ponoć, punu zvjezdanog žara,

u polju cvijeće razgovara.

 

Čuju se tihe, mirisne riječi,

razgovor cvjetni što dušu liječi.

 

Pa dok i nebo i zemlja spava –

šta li to šapće krunica plava,

i tučak žuti, i cvjetni ruj?

 

Dođi u ponoć – pa ih čuj!

 

 

 

JEDNOM JEDAN VAL

(Ljubavna, sa tragičnim završetkom)

 

Jednom jedan val

pošao na bal.

 

A na balu – balerina,

leprša joj pelerina:

sva od pjene izatkana,

sitnom čipkom načipkana.

 

Ah!

 

Njega nešto k'o da lupi,

ali ipak hrabrost skupi:

reći će joj, neće kriti,

pa nek bude šta će biti!

 

Ali tada, ali tad...

Oh, šta li je ono sad?

 

Priskoči joj morski rak,

zgodan momak – divan čak,

obujmi je oko pasa

i reče joj u po glasa:

 

IZVINITE, JA BIH HTIO,

OPROSTITE, DA L' BIH SMIO.

(Ali ne ču šta još reče –

okrenu se i uteče)

 

Sav očajan, val

naskoči na žal

i od njega, ah,

osta samo prah.

 

 

 

MOLBA MALOJ ŠKOLJCI

 

 

ŠKOLJKO MALA S MORSKOG DNA,

DAJ MI BISER SVOGA SNA!

 

Ti stanuješ u dubini,

u dubini, u tišini:

nit šta vidiš, nit šta čuješ,

samo tajne snove snuješ.

 

Tebi rak, taj morski knez,

zlatotkani veze vez;

što on veze, što on šara,

u biser se odmah stvara.

 

Od svakog te brani mraka

ruka dobrog čarobnjaka:

što on baje, što on čara,

biserom se odmah stvara.

 

Al' ti samo snivaš, snivaš,

od mene se skrivaš, skrivaš...

 

ŠKOLJIKO MALA S MORSKOG DNA,

DAJ MI BISER SVOGA SNA!

 

 

 

PLAVI VJETAR

 

Plavo nebo,

plavo more.

Na obali ja, k'o mrav.

Dolje školjka,

gore zvijezda

i nekakav vjetar plav.

 

Eh, da mi je

ona školjka,

sva od srebra i tišine...

Vjetre plavi,

kovrdžavi,

izvadi je iz dubine!

 

I da mi je

ona zvijezda,

sva od sna i mjesečine...

Vjetre plavi,

kovrdžavi,

skini mi je sa visine!

 

Al' ne čuje

i ne čuje

i ne čuje vjetar plav...

Kao nebo

on je velik,

a ja – sitan kao mrav...

 

 

 

BIĆE MEDA

 

Kad mu dođe pčela,

cvijet uho napne,

jer zna – ona ima

nešto da mu šapne.

 

Kad mu ona šapne,

on joj meda kapne,

popravi joj lokne

i u nos je cmokne.

 

A šta mu je rekla,

kažite mi, molim?

Ah, pa rekla mu je:

Ja te, ovaj... volim!

 

Vidi što ga samo

zaljubljeno gleda...

Ma sve mi se čini

da će biti meda!

 

 

 

LJUBAV

 

Od cvijeta do pčele,

od pčele do cvijeta

medena je jedna

žica razapeta.

 

Po njoj pčela cvijetu

javlja svako veče:

– Navrati večeras,

pita mi se peče!

 

Odmah sutra pčelu

zove cvjetni tučak:

– Imam divnog meda,

dođi mi na ručak!

 

I tako se vole,

i tako se paze

sve dok zima snijegom

ne zamete staze.

 

Pa i tad ih spaja

kroz okove leda

ona divna, topla

nit od čistog meda.

 

 

 

DJEČAK GRLI SVIJET

 

Ne krijte se, ptice plašne!

Što se bojiš, vjetre viti?

Ne krijte se,

ne bojte se –

ja vas želim zagrliti!

 

Što treperiš, zvijezdo rujna?

Oblakom se ne daj skriti!

Pogledaj me,

pomiluj me –

ja te želim zagrliti!

 

Što ti šutiš, šumo šumna?

Ti bar tužna ne smiješ biti.

Zašumori,

zavijori –

ja te želim zagrliti!

 

Ne mršti se na me, svijete!

I nemoj se više kriti...

U oči me

pravo gledaj –

ja te želim zagrliti!

 

 

 

DJECA RASTU

 

Visoko je oblak bijeli,

visoko su laste,

a dijete je malo, malo,

al' će da poraste.

 

Brzo-brzo da poraste –

odavde do laste!

 

Na oblaku obruč duge,

ogrlica sjajna –

tu se nešto čudno krije,

neka divna tajna.

 

Tajna nalik prvom cvijetu,

najljepša na svijetu!

 

Uhvatiće djeca lastu –

samo dok porastu,

dohvatiće dűgu sjajnu,

ukrasti joj tajnu!

 

 

 

DJECA KRIJU SUNCE

 

Jesenji mi vjetar

u prolazu reče:

– Ugasiću sunce,

da više ne peče!

 

Javi se i oblak,

pun jesenje kiše:

– Ugasiću sunce,

da ne grije više!

 

Al' nek pljušte kiše,

nek vjetrovi pušu –

već su djeca sunce

sakrila u dušu.

 

I kad je oluja,

i kad snijeg vije –

ono dječju dušu

miluje i grije.

 

 

 

DA MI JE BITI

 

Da mi je,

da mi je biti...

 

Da mi je biti sunce,

o, šta sve ne bih dao!

Da mi je biti sunce –

ja bih i noću sjao.

 

Da mi je biti vjetar,

pa da sve tajne znam,

da mi je biti pčela –

da nikad nisam sam.

 

Da mi je biti jutro,

da mi je biti veče,

da mi je biti potok –

pa da uvijek tečem.

 

Da mi je biti šuma,

da mi je biti jelen,

da mi je biti trava –

al' da sam uvijek zelen.

 

Da mi je,

da mi je biti...

 

 

 

SREĆA

 

Sreća je, možda, plava.

Sreća je, možda, zelena.

Sreća je uvijek velika,

i kada je malena.

 

Sreća je – imati oči,

jer oči svašta vide:

šumu, nebo i oblak

i put kojim se ide.

 

Sreća je – imati uši,

jer uši svašta čuju:

šapat, šumor i žubor,

tišinu i oluju.

 

Sreća je – imati ruke,

jer rukama se grli,

jer rukama se voli

i u svijet dalek hrli.

 

Sreća je – imati noge,

jer nogama se šeta:

i tako, sve u šetnji,

stići ćeš na kraj svijeta..

 

Sreća je, možda, plava.

Sreća je, možda, zelena –

ali je uvijek velika,

i kada je malena.

 

 

 

 

 

SVAKA ČAST

 

 

PETAR PETRU PLETE PETLJU

 

Pleti,

Petre,

Petru

petlju!

 

A to znači:

– lijepo sjedi,

– u tri dana

jednom jedi,

– pazi da se

ne zapetljaš

dok tu petlju

ne ispetljaš!

 

Petar

Petru

pleo

petlju.

 

A to znači:

– da je sjeo,

– da tri dana

nije jeo,

– da se Petar

strašno smeo

dok je Petru

petlju pleo.

 

Dok je petlju

ispetljao –

sav se u nju

zapetljao!

 

 

 

SAT KOJI JE STAO

 

Pao je tako – iz inata,

i zaustavio se tek kod vrata.

– E, baš divota što sam stao!

Baš mi je milo što sam pao!

 

– DEDER, RADI! – naredio je moj tata.

– NEĆU – drsko je rekao sat.

 

NEĆU VIŠE NIŠTA DA BROJIM,

JA SE VIŠE NIKOG NE BOJIM.

DA SAM ZNAO ŠTO SADA ZNAM,

KUNEM TI SE – STAO BIH SAM!

 

– RADI, KAD TI SE KAŽE! – prijetio je tata.

– RADI TI! – odbrusio je sat.

 

JA SE VIŠE NIKOG NE BOJIM,

BAŠ MI JE LIJEPO KAD TAKO STOJIM!

ZAŠTO I VRIJEME NE BI STALO,

MOŽE I ONO DA ČEKA MALO!

 

– HAJDE, BUDI DOBAR... – ubjeđivao je tata.

– NEĆU DA BUDEM DOBAR! – inatio se sat.

 

ŠTA ĆE MENI DANI I SATI,

KAD VRIJEME NE MOŽE DA SE VRATI?

IZ DANA U DAN RADIŠ SVE TIŠE,

I NA KRAJU – NEMA TE VIŠE...

 

– ALI, KAD TE MOLIM... – molio je tata sa suzama u očima.

– PA VEĆ SAM REKAO DA NEĆU! – opet je rekao sat.

 

DOSTA JE BILO! TO JE SRAMOTA:

SAMO SE VRTIŠ CIJELOG ŽIVOTA!

BIO SAM DOBAR, AL' SAD SAM STAO,

HOĆU DA BUDEM MALO I ZAO!

 

– E, NEĆEŠ, VALA, KUTIJO GLUPA! –

skoči moj tata... pa ga slupa.

 

 

 

ZVIJEZDA

 

Noć, tišina, mrak i ja,

i kroz prozor zvijezda sja.

 

Draga zvijezdo zlatooka,

noć je tiha i duboka –

istina je, već sam đak,

al' se bojim kad je mrak.

 

Nešto mrda u budžaku –

da l' da opet zovem baku?

 

Hajde dođi u moj san,

evo ja ti pružam dlan:

ja te nikom neću dati,

ti ćeš samo meni sjati...

 

Pala mi je – hop! u krilo.

Dalje ne znam šta je bilo...

 

 

 

BLIZANCI

 

On je jutro, ja sam veče.

On je trava, ja sam rosa.

On je izvor ispod vrbe,

a ja vrba dugokosa.

 

Donijela nas ista roda

poslije neke majske kiše,

i mi nismo samo braća –

mi smo nešto mnogo više!

 

Mi mislimo – iste misli,

mi dišemo – isti zrak,

mi sanjamo – iste snove,

nas plaši – isti mrak!

 

Nas miluje – ista ruka,

nama tepa – isti glas...

Još da nam je isto ime –

niko ne bi pozn'o nas!

 

On je jutro, ja sam veče.

On je trava, ja sam rosa.

On je izvor ispod vrbe,

a ja – vrba dugokosa...

 

 

 

DOBAR SIN

 

– Povedi me, mama,

sa sobom u grad!

– Ne, brže ću sama,

ti – sjedi u hlad!

 

– Povedi me, tata,

na službeni put!

– Skini mi se s vrata,

vidiš da sam ljut!

 

Kad god nešto hoću,

izvlače se vješto,

spominju finoću

i sve tako nešto.

 

Teško onom koga mi

hvale da je fin –

nije lako, bogami,

biti dobar sin!

 

 

 

DA SAM JA TATA

 

Eh, da sam ja tata

(al' da nisam star!) –

moj bi dječak sa mnom

živio k'o car!

 

Da bi mome sinu

bilo uvijek fino,

svako bih ga veče

vodio u kino.

 

Pa bih mu još dao

(jer to djeca vole!)

malo više igre,

malo manje škole.

 

I još za pametnog

dječaka tatina:

što više sokova,

što manje batina.

 

Što se tiče lopte,

što se tiče šetnje –

tu kod mene nikad

ne bi bilo smetnje.

 

Ja bih uvijek bio

samo dobre volje...

Sve bi bilo ljepše,

vedrije i bolje.

 

 

 

DOKLE ĆEMO TAKO

 

Tata, mama, što ste uvijek ljuti –

samo: sjedi, bježi, pazi, ćuti,

drži, ne daj, i sve takve priče,

uvijek mora da se na nas viče.

 

Tata, mama, pa to nije fino:

kad ste ljuti – hajdemo u kino!

Kad ste tužni ili loše volje,

blizu su nam i šuma i polje.

 

Tata, mama, dokle ćemo tako?

Tući djecu – pa to može svako.

Kad me onaj koga volim bije,

jedna ćuška zaboli za dvije.

 

Daj mi ruku, ti veliki svijete,

nekada si i ti bio dijete!

 

 

 

SVAKA ČAST

 

Lako ti je biti tata:

on je za sve tata-mata!

On u kući pravdu kroji,

pa se tate svako boji.

 

Tati svaka čest i čast,

on je glavna kućna vlast.

 

Još je lakše biti mama –

blago mami među nama:

nju svi paze, nju svi vole,

svi za savjet baš nju mole.

 

Svakoj mami svaka čast,

i ona je važna vlast.

 

Najlakše je – seka biti:

nju ti svaki zakon štiti...

Ja bih rado bio seka,

ali za to nema lijeka.

 

I seka je neka vlast,

zato i njoj svaka čast.

 

Ali, otkad sunce sja,

najteže je biti – ja!

Svi su sretni što sam živ –

ja sam uvijek za sve kriv!

JA BAŠ NISAM NEKA VLAST,

AL' I MENI – SVAKA ČAST!

 

 

 

 

 

SVUDA LIŠĆE,

SVUDA ZLATO

 

 

ŽUTA PJESMA

 

Poslije kiše proljetnice

gle – izvi se šaren most!

Ko nam ide preko njega?

Ide sunce, žuti gost!

 

Hej, sunce se vratilo,

cijeli kraj pozlatilo!

 

Samo žute riječi čujem:

zvijezda, svitac, suncokret...

 

... I bi ljeto – bi i prođe,

k'o što prođe ptičji let.

 

Bi, i prođe... i šta čujem:

Jesen stiže, dunjo moja...

Bilo žuto, nije više,

sad dolazi siva boja...

 

Ko li mu to, na rastanku,

pjeva žutu tugovanku?

 

 

 

JESENJI VJETAR

 

Stig'o u naš grad

jedan vjetar mlad,

sav šašav, zanesen,

poslala ga jesen.

 

Pa lunja kroz ulice

i prodaje frulice:

za pare ne haje,

badava ih daje!

 

S kim pazari,

nek se zna:

još mu priđe

cekin dâ!

 

Silne pare ima,

ne zna šta će s njima!

 

Na pijacu dođe,

pa kupuje grožđe:

kupi tovar cijeli,

pa ga poslije dijeli!

 

U kafanu svrati –

svima piće plati!

 

Dade brdo para

kod poslastičara!

 

– Kaži, vjetre brkati:

otkuda ti dukati?

 

– Rodili na grani,

brali ih dživdžani.

 

– Da, ali izvini:

otkud ti cekini?

 

– Jedan kos mi dao,

lično ih je brao.

 

Ali...

...al' se pare istopiše,

jer ih kiše poškropiše,

osta vjetar go i bos,

ne pomaže više kos.

 

Pade kiša,

pade, vaj!

pokvasi mi

pjesmi kraj!

 

 

 

KRILATI MRAV

 

Jednog dana

u ranu jesen,

u suton siv

i malko plav,

s travke pokraj

jelenje staze

tiho sleti

krilati mrav.

 

On je vazdan

gledao nebo,

lanad, sunce

i vidik škrt

i ronio

bezglasne suze

sluteći skoru,

nečujnu smrt...

 

A nije umro!

Zaspao je.

U snu mu bujno

mirišu trave.

A on – krilat,

čuči i nešto

gricka – i broji

sinove-mrave...

 

 

 

SVUDA LIŠĆE, SVUDA ZLATO

 

Lišće, lišće, svuda lišće.

Samo pada, samo slijeće.

Al' šta vrijedi, al' šta vrijedi,

kad ga, eto, niko neće!

 

Zlato, zlato, svuda zlato.

Po zlatu se jesen šeće!

Al' šta vrijedi, al' šta vrijedi,

kad ni njega niko neće!

 

Svuda lišće, svuda zlato.

Carsko blago nebrojeno!

Al' šta vrijedi, al' šta vrijedi,

kad je zlato pogaženo...

 

Pokraj puta, pokraj staze...

svi jesenas zlato gaze.

 

 

 

LJUBAVNA

 

Kišni vjetar tjera

s grana žuto jato –

to žeženo lišće

opada u blato.

 

Breza, k'o siroče,

uz jablan se stišće

i sa strahom gleda

u opalo lišće:

 

– Šta će biti s nama? –

šapuće i strijepi.

– Hoćemo li ikad

više biti lijepi?

 

On joj oko vrata

svija ruke lisne –

ako treba, s njome

dovijeka da kisne.

 

Ćuti; čemu riječi

sve dok je njih dvoga?

Topla mu je duša

k'o zečija loga.

 

Dok se tako grle

na ledenoj kiši –

čini im se da su

najljepši, najviši!

 

 

 

ZEČIJA TUGA

 

Na ledenoj kiši

grabići se stisli...

Zec u grmu čuči,

uzdiše i misli:

 

"Danas – lovci, vuci,

sutra – snijeg i kiša...

Ih, rođena majko,

što nisam od pliša!

 

Igraš se i spavaš,

sve do mile volje,

ne bojiš se nikog –

i šta će ti bolje!"

 

Zec od pliša, opet,

potajno se nada:

pobjeći će, misli,

u šumu iz grada.

 

"Ma kakav soliter –

kučine i trice!

Idem ti ja, brate,

gdje cvrkuću ptice."

 

– Puj pike, ne važi!

ruga im se kiša.

– Dugouhi moji,

to je sila viša.

 

 

 

ŠUMA

 

Tebi proljeće jeleče veze:

šumo, ljepša si od princeze!

 

Ljeto ti otka čilim zeleni:

po njemu gordo hode jeleni!

 

Jesen ti prsten sunčani nosi:

ljepoto šumo, sunce te prosi!

 

Evo i zime, bijeloga tkanja:

šuma se vraća sa vjenčanja!

 

 

 

BIJELE PTICE

 

Ovdje je nekad jesen bila,

zlatooka planinska vila.

 

Al' sad na grane i na žice

slijeću bijele umorne ptice,

i svud se širi samo bjelina,

čuje se kako kaplje tišina.

 

Veče se tiho spušta niz brijeg,

ostaje za njom netaknut snijeg...

Tiho, tiho, večeri siva:

bijelo jato povratak sniva!

 

Kad takne ponoć u tajne žice,

poletjeće umorne ptice:

ako ne nađu rođena gnijezda –

svaka će od njih postati zvijezda.

 

 

 

PO PROZORU ČIPKE

 

Po prozoru čipke,

zimske šare cvjetne.

Svu noć su ih vezle

neke ruke spretne.

 

Dok je mraz u mraku

snješka za nos štipkao –

usput ih je šarao,

usput ih je čipkao.

 

Dok je vjetar lunjao

i po mraku pipkao –

ni mraz nije kunjao:

stalno ih je čipkao.

 

Sve dok se na rijeci

led tanani stvarao –

mraz je samo čipkao,

mraz je samo šarao.

 

Al' ih sunce zbrisa,

kao neka slova...

i ne osta ništa,

samo pjesma ova.

 

 

 

O PISCU

 

IVICA VANJA RORIĆ (rođen 1951. u Foči kod Doboja) završio je Učiteljsku školu u Derventi i Filološki fakultet u Beogradu. Piše pjesme i priče. Prevodi s makedonskog i slovenačkog. Objavio je knjige: Đački kalendar (1968), Enci menci na kamena (sa Š. Ešićem, 1970), Eno ide bubamara (1973), Priča do priče, pjesma do pjesme (1974), Svemirko traži sreću (1980), Dječak grli svijet (1980), Doživljaji miša Šiša (1980, 1985. i 1990. – šest izdanja), Duga u travi (1982. i 1996) i Drugari (s T. Bjelkićem, Š. Ešićem, M. Odalovićem i D. Radulovićem), 1982, Čik dopuni, čik pogodi (sa Š. Ešićem), 1984. Pričaonica (sa Š. Ešićem), 1985, Dodir zavičaja (sa A. Musićem i S. Ešićem, na švedskom i njemačkom), 1986. i Jelin osmijeh (1987), te više izbora iz proze i poezije. Knjige su mu prevođene na makedonski (Vratete mi go detstvoto – Vratite mi djetinjstvo) i slovenački (Poredni medvedek – Nevaljali medo), a pojedine priče, pjesme i radio-igre za djecu na turski, albanski, poljski, mađarski, italijanski, njemački, češki i slovački. Autor je i antologije bosanskohercegovačke priče za djecu Nezavršena priča (1988,1990. i 1997).

Do 1992. godine živio je u Sarajevu, gdje je bio urednik dječijeg lista "Vesela sveska" i osnivač (zajedno sa Š. Ešićem) Izdavačke kuće "Drugari".

Sad živi u Njemačkoj.