Nasiha Kapidžić-Hadžić

 

 

VEZENI MOST

 

 

 
 
APRIL

Dragi moj Haris,

 

 

Od sveg na svijetu

najbrže dani lete.

Mart prođe kao sna trenutak.

Sad april vijenac plete.

Svakoga jutra prozore naše

umije pljuskom kiše;

onda ih mekim, toplim krajičkom

sunčevog plašta briše.

U gnijezdo svako zaviri brižno,

šapatom probudi ptice;

u travu sjedne, pa vješto

suče zelene njene žice.

U naramku na trg odnese

crvene tulipane,

a onda đake vodi u šetnju

pod rascvjetane grane.

Danima tako leprša, radi,

pun sunčevoga zlata,

a onda mine i maju cvjetnom

otvori širom vrata.

 

 

KOZJA ĆUPRIJA

 

Kroz duboki klanac

mala rijeka protiče;

bučno se oglašava,

o kamenje spotiče.

Na njoj samo jedan most;

čudno propet, kriv.

Priča kaže: – Nekada,

on je bio živ.

Priča kaže: – Nekada,

u vremena stara,

divokoze dvije

sišle s kamenjara.

A kada su plitku

rijeku prijeći htjele,

na istom se mjestu

rogovima splele.

U koštac se hvatale,

napregle svu moć;

iskrama iz rogova

zapalile noć.

Godinama tako

na rijeci se borile,

a jednog se dana

u kamen pretvorile.

To je Kozja ćuprija,

to je mostić kriv,

za koji se priča

da je bio živ.

 

 
PRIJATELJI

 

U jednom parku velikog grada,

kraj zelenog bazena,

svakog se dana odigra ista,

lijepa i čudna scena.

Prvo se jato golubova,

(perje im sivo-bijelo),

na pijesku pokraj mirne vode

skupi na malo sijelo.

Vrte se kao čigre lake,

istežu sjajni vrat,

čekaju nekog nemirno, željno,

po suncu mjere sat.

A kad na putu iznikne baka

s oblačkom išijede kose,

u vijenac se oko nje sviju,

na krilima je nose.

Slete joj na ramena stara,

na ruke i na dlan

i pretvore je u jorgovan

prekrasno rascvjetan,

A onda se sa cvjetne grane,

na sunčanome bljesku,

torbica zlatnih kukuruza

raspe po bijelom pijesku.

U istom trenu zaljulja se

bakica – cvjetni žbun;

za svakim zrncem po jedan cvjetić

otvori gladni kljun.

I dok u pijesku kljucaju, traže,

tačkice žute boje,

baka im tepa: "Jedite slatko,

gugutke mile moje."

Za bor se viti zaklanja sunce,

bliži se kraju scena,

što svakog dana zadivi ljude

u parku kraj bazena:

Odlazi baka polagano,

s osmijehom nasred lica,

a za njom dugo u pratnji tapka

kolona malih ptica.

 

 

MOJA BAKA

 

Od dobrote sva se blista

ko pjena maslačka laka,

moja baka.

Kad se digne more sivo

da polomi stijene stare,

cijele noći ona misli

na mornare.

Kad se smrkne nebo Ijetnje

i grad sune iz oblaka,

ona tada krišom plače

zbog težaka.

A kad zima pređu raspe

po drveću, po žicama,

tad uzdahne tako tužno

za pticama.

Njenoj tuzi nema kraja,

a brigama nema broja;

od dobrote stvorena je

baka moja.

 

 

DRENKIN PUT

 

Prije nego šumu drevnu

obraduje zora bijela,

škripnu vrata na kolibi

lugarevoj ispod jela.

 

Zeke znaju da to Drenka,

sitna kao cvjetić s grane,

u daleku školu hita

preko šume uspavane.

 

Sva pretrne kad list sušne,

uplaši je vjetra dah,

kad ptičica krilom lupne,

obuzme je nemir, strah.

 

Jednog dana sjajni svitac

saznao za Drenkin put

i rekao; "Poklanjam joj

svoj fenjerić žut.

 

Ne žalim ga, jer je Drenka

najvredniji đak;

nek slobodno odsad ide

kroz šumu i mrak..."

 

 

KAD BI HTIO VOZ DA STANE

 

Kad bi htio voz da stane,

da uberem dvije grane

gloga bijela!

Al' on – strijela,

dalje ode.

Kad bi htio pokraj vode

da zastane,

da poljubim ono lane

što ga čuva srna vita!

Al1 on hita,

grabi dalje,

a dječak mu s njive maše,

pozdrav šalje.

Kad bi samo malo stao

ja bih začas istrčao

da uSefem nježnu radu!

Af oH žuri prema gradu,

već dan cijeli,

i ne zna za bagrem bijeli,

za crveni cvjetić maka,

za dječaka;

i ne vidi ono lane.

Kraj potoka ni da stane.

 

 

 
SREĆNI VRABAC

 

Na vrh krova vrabac sivi.

svakog dana on doživi

nešto lijepo, vedro, drago.

Jutros gaje pljusak blago

okupao, pa je čist

sletio na zelen list.

 

A kad je na ranom suncu

osušio krilo, rep,

jedna mu je lasta rekla

sasvim tiho: "Baš si lijep!"

 

Osmijehom ga pozdravio

pjenušavi bijeli žbun,

a preslatko zrnce žita

palo mu u gladni kljun.

 

Leptir gaje poljubio,

a onda mu veče blago

u san laki donijelo

nešto vedro, lijepo, drago.

 

 

 

SVITANJE

 

Vozimo se pokraj njiva,

a svanjiva.

Svjetiljke u magli žmire;

sa danom se mire.

Evo, već smo prepoznali

bagremove na obali...

Polja cvijećem izatkana...

Zora rana...

Mak usamljen kraj nas minu;

sunce sinu.

 

 

 

PROLJETNI POZIV

 

Prije neg' bijela rada

izgubi vijenac s glave,

požurimo iz grada

u brda što se plave.

 

Tu čipkast potok pjeni,

nemiran kao čigra,

u vrbovoj se sjeni

s različkom vjetar igra.

 

Tu živi zova starinska,

a s njome bagrem mliječni;

koliba u šumi niska,

pod slapom mlinovi riječni.

 

Tu svici vatre pale

kraj izvora što zna

sanjive priče male

po svu noć da imetka.

 

Stoga }iajdemo iz grada,

što nas od sunca skriva,

tamo gdje bijela rada

u travi srećna sniva.

 

 

 
SUNCOBRANI

 

Čim planinu pozdravi

prvi j unski dan,

mlada paprat razapne

zelen suncobran.

 

Resicama porubljen,

izreckan ušare;

pod njim sjede jagode

i to bubamare.

 

Do njega se zapjeni

sasvim bijel oblačak;

to suncobran otvori

i mali maslačak.

 

A onda svoj šatorić,

prepun smeđih pjega,

gljiva mlada podigne

na padini brijega.

 

Nek' pod njim odspavaju

skakavac i mrav;

nek se malo odmori,

i leptirić plav.

 

Tako širom planine,

svakog Ijetnjeg dana,

nikne bezbroj šarenih,

cvjetnih suncobrana.

 

 

 

GRADIMIRU

 

Dragi moj Miro,

još samo jedno

kratko i toplo ljeto,

samo desetak utakmica

i tvoje škole eto.

 

Ona je čekala da ti se klimnu

zubića prva dva

i cipelice da ti narastu

do broja trideset dva.

 

Da postaneš u svome timu

igrač i golman jak,

a onda je, sva srećna, rekla:

"Sad može biti đak!"

 

 

 

VEZENI MOST

 

Gradimiru

 

Kad jednom dođeš u grad od lišća

da budeš najdraži gost,

vidjećeš kako obale travne

na ruci drže most.

 

Most vezan žicom svilenom, tankon

u sedam boja tkan;

ogledalo mu zelena rijeka,

a ukras sunčan dan.

 

Vjetar ga njiše ko voda čamce,

svezane u plićaku;

rojevi svitaca nad njim se pale,

pa blista i u mraku.

 

A pod njim čudni orkestar"ljeta,

s dva cvrčka u duetu,

oglašava se svake noći,

ljepši od svih na svijetu.

Divnim ga šumorom slave vrbaci

prepuni malih snova;

niko mu nije pjevao ljepše

od bijelih bagremova.

 

Kada nam dođeš u grad od lišća

da budeš najdraži gost,

preći ćeš i ti korakom lakim

vezeni, vitki most.

 

 

 

BREZE NA SLETU

 

Jednog dana vjetar –

učitelj gimnastike

svim brezama u šumi

obukao patike.

 

A onda ih svrstao

u malu kolonu

(ptice su se čudile

na svome balkonu).

 

Napravio rukom

jedan talas lak.

Za početak vježbe

dao im je znak.

 

Breze se zanjihale

i u ruku svaku

uzele po jednu

zelenkastu traku.

 

Pa po taktu vjetra

ispravile struk;

od zelenih traka

napravile luk.

 

Tapkajući nogama

u krug oko zdenca,

savile se poput

pletenog vijenca.

 

Tog dana je u šumi

i najmanji cvijet

posmatrao ovaj

neobičan slet.

 

 

 

CVJETNI ĆILIM

 

Pokraj rijeke u dan ljetni

osvanuo čilim cvjetni.

Orač pređu opreo,

sijač potku razveo,

a ljeto u žaru

izatkalo šaru.

 

Osnova od trave,

a makove glave

crvenkaste boje

na sredini stoje.

 

Rubovi vezeni spomenkom k'o sanje,

a resice nježne

od prebijeleuanje.

U svaki je kut

stao cvjetić žut.

 

Za ćilim kraj rijeke

saznale i zeke,

pa sišle u polje

da ga vide bolje.

 

 

ROĐENDAN U ŠUMI

 

Velikom se radošću

cijela šuma ovila,

na paprati mekoj

srna lane rodila.

 

Uzbuđeni, ponosni,

zbog tog rođendana,

s poklonima stižu

gosti sa svih strana.

 

Pregršt sitnih Iješnika

vjeverica donijela;

kao prva susjeda

uz lane je sjela.

 

Repićem ga gladi,

njuškicom ga ljubi.

Kaže: "Evo, grickaće

kad mu niknu zubi."

 

Lija ide svečano,

nosi guščje krilo:

"Na poklon mu lepeza

i srećnomubilo!"

 

A slavuj mu spjevao

kratak nježan stih

kao poklon najljepši

i draži od svih.

 

Otac-jelen ponosno

splet rogova njiše,

a košuta blažena

krišom suze briše.

 

I dok sunce prosipa

sve dugine boje,

na paprati mekoj

ljubi lane svoje.

 

 

 

SKUPOCJENO OGLEDALO

 

Male ptice-skitnice

stigle čak na Plitvice,

pa pitale znance:

"Pošto ogledalce

jezersko sred gaja,

od zelenog sjaja,

glatkog srebra riba

što se na dnu ziba,

što se blago ljulja

iznad zlatnog mulja!"

Pitale su znance:

"Pošto ogledalce

s vretenastim virom,

s dubokim okvirom

punim blagih sjena

rumenoga drena,

bjeličastih bfeza,

lopočevog veza,

bršljanove pređe

i trstike smeđe?"

 

Tad im srne dvije

rekle: "Ovo nije

za prodaju sjaj;

on nam krasi gaj."

 
 
BARBINA TUGA

 

(Barbi Vitoriju Masarotu – Rovinj)

 

Koga nemir srca vuče

na more dok sunce šija

nek potraži mog ribara,

starog barbu Vitorija.

 

Na rivi će njega naći;

(barbinoga svijeta centar).

TU popravlja čamac trošni,

nazvan čudno "Lađa-Kantar."

 

Barba je u svojoj barci

kao ptić u malom gnijezdu.

Sa plovidbe uvijek nosi

školjku, ili morsku zvijezdu.

 

Ribu rijetko kad donese;

a nekad je slavan bio.

 

Zbog tog mu se biser tuge

u dno zjene uselio.

Sad drugima mreže krpi

i popravlja čamce trošne;

često sjedi pod čempresom

s mislima na dane prošle.

 

S mislima na dane kad je

izvlačio pune mreže.

Sada znate šta ga boli,

zašto mu se srce steže.

 

Stog je djeci cijelog svijeta

poklonio ruke svoje

pa im šumne školjke traži,

otkriva im more, boje.

 

U kući je blago ćutljiv;

jelo sprema; sam večera.

Kad iziđe svima kaže:

adio i bona sera.

 

Pa ako te srce vuče

na more dok sunce šija,

tad potraži mog ribara,

starog barbu Vitorija.

 

 

 

NEOBIČNA ŠETNJA

 

Po dubrovačkom molu

ne seta samo svijet.

Budite tamo od tri do pet

i ne pravite buku,

ni pometnju,

pa ćete vidjeti neobičnu šetnju.

U vrijeme to,

kad nema svijeta,

povorka galebova seta.

Baš čudna stvar!

Sve par i par...

Koraka čila,

drže se vrškom krila;

čas glavu ponosno dignu,

ačasjeprignu

i kljucnu se po tjemenu,

pa nešto ćućore;

sigurno o vremenu,

o koncertu mora,

o vijestima s gora,

o tome šta ko sanja,

o utiscima s putovanja

i raznim sitnicama

među pticama.

 

Baš čudna stvar!

Sve par po par,

kad nema svijeta,

po molu seta.

Svi okupani

i počešljani;

vrat izvajan;

perje k'o dan;

u oku mora sjaj.

Šapuću: "Krilo mi daj!"

 

Šetaju tako do pet,

a kada dođe svijet,

nečeg se sjete,

pa odlete.

 

 

 
CVIJEĆE

 

Koliko cvjetova nježnih

u šumi svakog ljeta;

ne znamo imena cvijeću,

a ono za nas cvjeta.

 

Crveno, zlamo,plavo,

miriše usred trava;

kad mjesec ukrasi nebo,

latice sklopi, spava.

 

Ujutro, oprano rosom

otvara trepavice

i cijelog dana gleda

šta rade bube, ptice.

 

I nasmijano čeka,

sve dok mu ne dođe san,

da prođe dječak-putnik

sa toplim: dobar dan.

 

Samo je ponekad tužno,

sred najljepšeg ljeta,

jer ne znamo mu ime,

a ono za nas cvjeta.

 

 

 

USPAVANKA

(Adiju)

 

Tiha pjesmo, išarana

paunovim sjajnim krilom,

paučinom izatkana,

opšivena žutom svilom,

tiša nego voda plava,

uspavaj mi malog mrava!

 

On je danas, pjesmo vita,

kotrljao zrnce žita.

 

Mala pjesmo, ispunjena

slavujevim toplim dahom,

na usnama zatvorena,

obasuta cvjetnim prahom,

zažubori poput vrela,

nek umorna zaspi pčela!

Ona je sred cvjetne paše

sakupljala med u čaše.

 

Laka pjesmo, uhvaćena

na pramenu plavog svoda,

tračkom sunca pozlaćena,

od srninog mekša hoda,

kao dašak vjetra laka

uspavaj mi mog dječaka!

 

On je danas kao lane

pretrčao tri poljane.

 

 

 
VAZE I CVIJEĆE

 

Sve vaze s cvijećem,

smeđe ili plave,

zelene ili sive,

imaju osmijeh i nešto kažu

baš kao da su žive.

 

Ukrase svaki prozor i kut,

uljepšaju mi sto,

pa mi se čini:

u moju sobu

ušao cvjetni do.

 

Jedna je plitka

i nježno žuta,

k'o perje malih ptica;

ona je s proljeća oaza modrih,

mirisnih ljubičica.

 

Druga je vitka,

duboka,plava,

k'o nebo u aprilu,

 

Ona mi cijele godine čuva

vrbinu sivu svilu.

 

Najviše volim

svoj ćup od gline

i u njemu ciklame,

koje mi dođu sred žarkog ljeta

iz vlažne šumske tame.

Vaze sa cvijećem,

nasmijane,

krase mi prozore, sto

police niske; pa soba liči

na rascvjetani do.

 

 

 

BALKONI

 

Kad se prvog svitanja

rasprsnu baloni,

tad u mojoj ulici

ožive baloni.

 

Bijelo rublje razastru

k'o jedra na brodu,

baki kafu donesu,

saksijama vodu.

 

Gradimirov suncobran,

slona, medu, ćuku

i sve druge igračke

iz sobe izvuku.

 

Lasti gnijezdo naprave

ispod svoda, grede,

a pauku dozvole

da mrežu isprede.

 

Djedu lulu zapale

čim dođe sa ceste,

na vidik mu najljepši

naslonjaču smjeste.

 

Granom palme zelene

naprave mu hlad,

nek djedica sanjari

i gleda na grad.

 

 

 

ZRIKAVCI

 

Tri zrikavca zriču,

pletu divnu priču,

od mora što blista

i šipkova lista,

galebovog pera,

školjkinog bisera,

izvorovog šapata

i trave od zlata.

 

Predu priču dugu

o toplotne jugu,

što sa smrčom vitom

i palminim štitom

prima cijelog ljeta

goste sa kraj svijeta.

 

Gdje to pletu tihu

pričicu u stihu?

 

Na masline grančici?!

Kupine pletenici?!

H' na samoj plaži?!

Hajde pa ih traži!

 

 

 

TRI CIKLAME

 

Ispod bora u dnu šume,

u oblaku polutame,

male bube očekuju

da izniknu tri ciklame.

 

Vrijedni mravi pretresaju

lanjsko lišće čitav dan

da im nove drugarice

u prozračan dođu stan.

 

U borovu iglu pauk

već uvlači tanke žice,

pa se žuri da šasije

tri rumene haljinice.

 

Na baršunu mahovine

listići se u krug svili,

to su cvrčci za ciklame

cipelice napravili.

A komarči sakupili

rosnih sjajnih šest kapljica

svakoj od njih da poklone

par srebrnih naušnica.

 

Kad izniknu, pa na prvi

ples u šumi pođu same,

sa divljenjem svi nek kažu:

– Najljepše su tri ciklame!

 

 

SJEĆANJE NA GRNČARA

 

Kada u nekom velikom gradu,

u izlogu što sja,

ugledam vazu sa mnogo šara

uvijek se sjetim ja

mog prijatelja sijedog grnčara.

 

On stanuje na kraju grada

gdje asfalt nije stig'o;

s četiri grede i malo pruća

sebi je kolibu dig'o.

 

U njoj je grnčarsko kolo tvrdo

i gline cijelo brdo.

Tu rukom vještom,

prepunom dara,

moj grnear lončiće šara.

 

Tu sam ga često, kad padne veče,

gledao kako vaja i peče

vaze za cvijeće pastelnih boja,

lončiće sitne, nema im broja,

čanak za mlijeko,

ćupove vitke,

pepeljare i zdjele plitke.

 

I gledajuć' ga kako radi,

kako mu lice sja,

mašt'o sam da ću jednoga dana

postati grnčar i ja...

 

Tako je ljeto teklo u sreći;

moj grnčar uvijek kraj svoje peći;

a jesen bi mu i lišće svelo

nabrali čelo.

 

Tada bi zbogom rekao svima

i krenuo na jug gdje sunetima

da ispod bora, š kog kaplje smola,

sluša i dalje Mbor svogfeSa.

 

Stoga uvijek kada ugledam vazu

u izlogu što sja,

svog grneara se predragoga

sa čežnjom sjetim ja,

pa mislim da li još uvijek stvara,

il' mu se ruka negdje odmara.

 

 

 

 

TAKMIČENJE

 

Kraj jezera na ledini

zelen jablan iznikao,

a do njeg se nov neboder

iznenada gradit stao.

 

Neboder se u visine

iz sve snage digne,

a jablan ga, mlad i bujan,

ipak brzo stigne.

 

Kad je suša, stablo stane

bez vlage i vode,

pa neboder, pun zidara,

iznad njega ode.

 

Ali kad se ispred kiša

skriju ljudi, laste,

zgrada stoji, a jablan nam,

pun svježine, raste.

 

Utakmica i sad traje;

nebo joj je smjer.

Jedni kažu: bolji jablan,

drugi: neboder.

 

 

 

TRČIMO ZA SUNCEM

 

Eno sunca na livadi!

Požurimo!

Gle!

Tapa, tapa, tapa, tapa!

Sakrilo se!

Gdje?!

Sakrilo se na terasu!

Za njim brzo! Sad!

Tapa, tapa, tapa, tapa!

I ovdje je hlad.

Pobjeglo je na kraj parka!

Na klupicu!

Gle!

Hajmo za njim!

Tapa, tapa!

Uteklo je!

Gdje?!

Uteklo na pustu plažu!

Pođimo i mi!

Ako treba i u vodu,

za njim ćemo svi!

Tapa, tapa, tapa, tapa:

Za njim ćemo svi!

 

 

 

NAJDRAŽA PISMA

 

Haris mi često s Vrbasa piše,

pa kada počnu jesenje kiše,

sva draga pisma složim po redu;

čitam ih čitav utorak, srijedu,

a ponekad od samog petka

ne dižem oči sa krivog retka.

 

Pažljivo čitam riječ dragu svaku,

a kada spomene djeda i baku,

dva dobra znana ugledam lica

draža od sunca, cvijeća i ptica.

 

Kad mi na listu iz školske teke

nacrta baštu i vrt kraj rijeke,

ja odmah vidim na brezi rosu

i šimšire što gustu kosu

kod djeda šišaju svakoga ljeta

kad božur cvjeta.

 

A kada dvorište opiše lako,

od sreće svak'bi sjeo pa plak'o,

jer tu su loza, česma i šupa,

kavez za zeca, bakina klupa,

brezova metla, drvene grablje'

i kose dvije k'o stare sablje.

 

O svemu tome Haris mi piše,

pa mjesto sive jesenje kiše

ja vidim sunce i rumen cvijet.

Iz svakog pisma dajem mu PET!

 

 
 
 
BILJEŠKA O PISCU

 

Nasiha Kapidžić-Hadžić rođena je 6. navembra 1931. godine u Banjoj Luci gdje je i završila osnovnu školu i gimnaziju a studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Kao profesor radila je u banjalučkoj gimnaziji, nakon čega je bila urednik u Dječijem programu Radio-Sarajeva, urednik biblioteke "Lastavica" i drugih biblioteka za djecu i omladinu u IP "Veselin Masleša" u Sarajevu. Pjesnik je, prozaist i dramski pisac. Za djecu je napisala: Maskembal u šumi, Vezeni most, Skrivena priča, Kad si bila mala, Od tvog grada do mog grada, Glas djetinjstva, Liliput i druge.

Pjesme i priče Nasihe Kapidžić-Hadžić objavljene su u više izbora, zastupljene u čitankama, u školskoj lektiri, prevođene na druge jezike i zastupljene u nekim stranim antologijama. Dramske igre za djecu izvođene su na radiju i u pozorištu (San o livadici, Loncipunum čudan grad). Dobitnik je više nagrada i priznanja, među kojima su: Dvadesetsedmojulska nagrada, Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, nagrada "Veselin Masleša" grada Banjaluke i dvije godišnje nagrade izdavačke kuće "Svjetlost". Rat u Bosni 1992. zatekao ju je u Sarajevu, u penziji, narušenog zdravlja. Umrla u septembru 1995. godine.

(V. M.)